20 godina poslije svijet tone u sve veću nesigurnost

Pobjedonosni povratak talibana u glavni afganistanski grad Kabul, nakon što je gotovo cijela zemlja poprilično mirno došla u njihove ruke, neslavan je završetak jedne duge ere posve drukčijega oblika sigurnosti u svijetu. Ironija sudbine htjela je da se uoči obljetnice napada na Sjedinjene Države 11. rujna u Kabulu pojave ideološki nasljednici upravo one skupine koja je i poduprla te napade.

Za mnoge je današnji oblik terorizma započeo napadima na Svjetski trgovački centar. Slike napada u New Yorku urezane su u sjećanje svih onih koji su svjesno pratili tadašnji dramatični događaj. Gotovo tri tisuće poginulih, urušene zgrade, patnja, tuga, nemoć i bijes – sve se to uživo prenosilo diljem svijeta u dnevnim sobama. Zapravo, 11. rujna 2001. bio je prekretnica u percepciji i postupanju s ekstremističkim i religijski obojenim terorizmom. Ali to nije bio početak. Poraz arapskih armija protiv Izraela 1967. bio je važna prekretnica. Mirovni sporazum između Egipta i Izraela 1979, ubojstvo egipatskog predsjednika Anwara al-Sadata i napad sovjetske vojske na Afganistan 1979. bili su dodatni čimbenici. Vjerski prerušene skupine počele su se stvarati pod zakletvom da žele braniti islam od „neprijatelja Boga“, odnosno zlorabiti religijske simbole i ideje za nereligijske postupke i ciljeve.

Ironija sudbine htjela je da se uoči obljetnice napada na SAD 11. rujna u Kabulu pojave ideološki nasljednici upravo one skupine koja je i poduprla te napade / Izvor Pixabay

Afganistanski mudžahedini, na primjer – naoružani saudijskim novcem i američkim oružjem – bili su cijenjeni kao borci za slobodu 1980-ih jer su se opirali sovjetskim okupatorima. Korišteni su i odbačeni nakon povlačenja ponižene Crvene armije 1989. Od tih su se boraca za slobodu formirale skupine talibana koji preziru žene i obrazovanje, koji su godinama Afganistan stavljali na raspolaganje stanovitom Osami Bin Ladenu i terorističkoj organizaciji Al-Qaida kao bazi operacija. To nas vraća na 11. rujna. Nakon napada političari i novinari iznenađeno su upitali: Što se to točno događa ovdje, zašto nas mrze? Odgovori na to pitanje složeni su i višestruki. Američki predsjednik George W. Bush odlučio se za najjednostavniji i istodobno najvažniji odgovor: globalni rat protiv terorizma. Taj rat je sada ušao u dvadesetu godinu. Do donošenja odluke još je daleko, a neće se moći odlučiti ni vojno. Teroristička mreža Al-Qaide razbijena je. No tijekom tog procesa pojavile su se mnoge nove, vrlo opasne skupine, a s povratkom talibana u Kabul postavlja se realno pitanje može li se sve vratiti na početnu točku, onu od prije dvadeset godina.

Pad američke
unilateralne moći

Prema jednoj njemačkoj studiji, od tada je više od 146.000 ljudi poginulo u više od 31.000 terorističkih napada. Preko 90 posto žrtava bili su muslimani, koje su u ime islama ubili fanatici. Prema istraživanju Instituta Watson na Sveučilištu Brown u Sjedinjenim Državama, rat protiv terorizma koji je proglasio predsjednik Bush doveo je do raseljavanja i izbjeglištva 37 milijuna ljudi na Bliskom istoku i u Africi. Institut Watson procjenjuje troškove SAD-a na nevjerojatnih 6,4 bilijuna dolara. Koliko se razvoja moglo pokrenuti tim novcem u zemljama opustošenim terorizmom! Ekonomske teškoće nisu jedini razlog zašto terorističke skupine imaju stalni priljev novih novaka. Mozak terorista 11. rujna, Osama Bin Laden, bio je vrlo bogat čovjek. A ni mnogima od njegovih najbližih pouzdanika nije nedostajalo novca. No mnogi ratnici iz Boko Harama u zapadnoj Africi, takozvane Islamske države u Siriji i Iraku ili talibana u Afganistanu ne nalaze samo vjernike i suborce u terorističkim organizacijama. Tamo pronalaze izvore prihoda koji im nisu dostupni zbog teške situacije u njihovim matičnim zemljama.

Tragični događaji 11. rujna 2001.
trajno su i nepovratno promijenili svijet Izvor: Wikipedia

Globalni odnos snaga promijenio se nakon napada na Svjetski trgovački centar, a SAD se još nije oporavio od toga. U današnjem multipolarnom svijetu Amerika ima manji utjecaj nego što je ikada imala od Drugoga svjetskog rata. Istodobno, nijedna međunarodna kriza ne može se riješiti bez sudjelovanja SAD-a jer nijedna institucija nema isti stupanj moći. Obama je to želio promijeniti i pozvao je Europljane da preuzmu veću odgovornost u raznim prilikama. No ni EU ni njezine ključne članice nisu htjele niti mogle to učiniti. Američki ratovi djelomično su vođeni uz kršenje međunarodnog prava, a to je zemlju bacilo u političku krizu identiteta. A ta kriza – kako bi se i očekivalo s velesilom – ima znatne posljedice i u ostatku svijeta. Štoviše, globalna reputacija Amerike jako je narušena, a Obamina racionalna i odmjerena politika nije učinila ništa da se to promijeni. Pretvorila se u četiri godine izolacionizma Donalda Trumpa, koji je uspio dodatno i najoštrije podijeliti vlastitu državu na dva ekstremna pola, a kontinuitet po pitanju „rata protiv terorizma“ u obliku povlačenja američkih snaga zapao je sadašnjega predsjednika Joea Bidena.

Posljednji američki vojnik 31. kolovoza napustio je afganistansko tlo nakon dvadeset godina rata koji je SAD stajao 6,4 bilijuna $

U ratu protiv terorizma Zapad je promijenio i potkopao vlastite vrijednosti. Prije dvadeset godina rođen je neprijatelj kojeg svijet nije poznavao nakon završetka Hladnog rata – religijom nadahnut terorizam. Već dvadeset godina borimo se s tim neprijateljem. Pod utjecajem našega straha i populističkih igara s emocijama sada vidimo terorizam u gotovo svemu što ima veze s muslimanskom vjerom, Kur’anom ili burkom. Kao da nam je taj rat protiv terora potreban da opravdamo vlastito postojanje. U tom ratu gazimo sve svoje ideale, ograničavajući vlastitu slobodu. Ako je terorizam nešto postigao, to je da je prisilio zapadni svijet da jednostavno reagira, a ne da stvara nešto novo, korisno, inspirativno ili pozitivno. Postigao je svoj cilj – uplašio nas je i drži nas u strahu. Način na koji putujemo, za početak, promijenio se od tog datuma. Gledanje mnogih na svijet i povjerenje darovano drugim ljudima nikada neće biti isti nakon događaja tog ključnog i strašnog dana. Terorizam u svijetu nakon 11. rujna nije dobio neko novo značenje, već je to značenje nemjerljivo pojačano.

Propast liberalnog institucionalnog inženjeringa

Višestruka sjećanja na taj tragični dan ostavila su neizbrisiv trag u našem kolektivnom sjećanju. Vrijedna svake i najveće osude, ta odvratna nedjela afirmiraju i iskrivljeni pogled na jednu od velikih svjetskih religija, a počinitelji su svojim prezirnim postupcima učinili medvjeđu uslugu svojim sljedbenicima. Žalosna je činjenica da su oni muslimani koji ne pristaju na iskrivljeno tumačenje svoje vjere podnijeli i pretrpjeli mnoge posljedice. Od tada, s porastom Al-Qaide, a poslije i Islamske države, teret koji oni nose još je otežao. Posljedice tog kobnog dana preoblikovale su same parametre svijeta u kojem živimo. Počinitelj napada, Osama Bin Laden, ubijen je nakon desetogodišnje potrage za njim, ali su sluge koje su iznikle nakon 11. rujna i njegove smrti još vrlo aktivne, o čemu svjedoče brojni teroristički napadi.

U međuvremenu su neke vlade pojačale obavještajne i nadzorne aktivnosti do te mjere da se građanske slobode i privatnost jako gaze. Moglo bi se pitati kakav bi svijet bio danas da se nije dogodio 11. rujna. Bi li Afganistan i dalje bio pod kontrolom talibana, bi li Sadam Husein i dalje bio na vlasti u Iraku, bi li uopće došlo do Arapskog proljeća, bi li ISIS bio začet? Na odgovore na ta i nekoliko sličnih pitanja nikada se neće moći odgovoriti s velikim stupnjem sigurnosti, ali nema sumnje da su tragični događaji 11. rujna 2001. trajno i nepovratno promijenili svijet u kojem živimo.

Ostaje gorak okus kad se vide današnje slike iz Afganistana. One ne prizivaju samo jednostavnu spoznaju povratka talibana, kakvi god se oni pokazali kao novi vladari. Nakon dvadeset godina slika je to koja Zapad uči kako institucionalni inženjering ne uspijeva po receptu liberalne demokracije. Afganistan do prije mjesec dana nije bila zemlja u kojoj su ljudi plesali po ulicama opijeni slobodom. Bila je to islamska republika u kojoj sekularizam nije postojao. Čak i ako se nisu tumačila vrlo strogo, primjenjivala su se vjerska pravila. Stoga su izlišni komentari poput „talibani su proglasili šerijat“, „došli su talibani, a sekularizam je nestao“. Istina je da je Afganistan bio islamska republika, ali ne toliko strog islamski emirat koliko bi talibani željeli. Danas se često mogu vidjeti slike studentica u šezdesetim godinama prošlog stoljeća u Kabulu kako sjede na terasama kafića u minicama. No trebali bismo ponovno razmotriti povijest posljednje trećine 20. stoljeća. Kad su se ne samo elite te zemlje već i velik dio stanovništva suočili sa zapadnom modernošću, počeo je pokušaj jačanja vlastitog identiteta vraćanjem temeljnim vrijednostima. Svojom vanjskom politikom upravo je Zapad (u najširem smislu, uključujući Izrael i SSSR) prvi pretvorio politički islam u pokret koji se štitio od vanjskih sila. Ta bi spoznaja trebala biti premisa svih današnjih pogleda na povijesnu prekretnicu 11. rujna.